SumisuBlasfemija Osjećaja
04.09.2009., petak
Sin titulo
22.12.2007., subota
Prošlo je više od godinu dana
 ich weiß nicht, was ich will ich weiß auch nicht, wohin ich bin mir nicht mal sicher, ob ich morgen noch hier bin ne znam zašto, ali jednostavno bih želio otići... |
16.09.2006., subota
Misanthropy Lashing
 Banging of the rain drops on the window woke me up, With this unbearable feeling in my soul that just wouldn’t stop... Disregarding all the hatred within this world of misery, Remembering all the victims that they sacrified so easily... I’m dreaming of destroying this civilization! Putting an end to this violent pacification! I opened the door so I could watch the rain falling, The acid rain that will melt this world down! With every lightning the pessimist in me is calling, A wish for revenge that’s rising with every drop on the ground I’m dreaming of destroying this civilization! Putting an end to this violent pacification! Discusses me, discusses me, your stupid smiling faces It must be, it must be, my misanthropy is lashing... |
27.08.2006., nedjelja
The Night
 This is the last song I will ever write, it hurts too much, But in despite, I cannot fight, This is the night I will give up. And live you all here to crawl in pain, not because of me, But this world where all efforts are in vain... This is the night that you'll remember! Forever I am lost in chamber, of darkness... This is the night that you'll remember! I am once again, once again abandoned... This is the night, the dawn will never come! The sun will never again put its warm arms around you... So, I run, can I beat the destiny, Or will it be forever testing me ? To see if I'm strong enough, To survive the impact of God's hand, For it's a punishment, For the evil that man did! This is the night that you'll remember! Forever I am lost in chamber, of darkness... This is the night that you'll remember! I am once again, once again abandoned... Punishment! For the disgusting mankind ... Punishment! For the animals that are able to think... |
15.08.2006., utorak
I would set myself on fire for you....
 Nisam se ovako veselio nečemu od onog Božić kada sam bio dijete posljednji put. 1996. ako se ne varam. Tada se vjerovao još u sve ono u što danas ne vjerujem, u ljudske vrline, u ljepotu i neiskvarenost, u moralnost i poštenje. Nisam ni bio svjestan da je deset dana prije moja majka dobila otkaz i da počinje teško razdoblje. Nisam bio svjestan da je to prva poslijeratna godina i da tek sada zapravo počinu sranja. Bio sam mlad, sretan što je pao snijeg i što mogu u toplini svog doma slušati na kazetama omiljenu glazbu i čitati knjige. Veselio sam se božićnom ugođaju u našem skromnom stanu i u našoj maloj ali sretnoj obitelji, veselio sam se dječjoj polnoćki u osam navečer (koja mi je ionako bila draža od one „odrasle“, jer se više pjevalo i bilo je više mojih vršnjaka s kojima sam se mogao iskrasti za vrijeme propovijedi i zapaliti cigaretu iza crkve, strepeći i drhteći na hladnoći cijelo vrijeme kako će nas netko uhvatiti.), veselio sam se pravom vukovarskom fiš-paprikašu koji će tradicionalno spremiti naša susjeda izbjegla iz Vukovara (onome koji pali i žari usnu šupljinu poput žestoke rakije i nakon kojeg sam uvijek željno ispijao polulitrenu kriglu cedevite od limuna), a što je najvažnije bio sam se veselio poklonu koji ću otvoriti nakon što si majka, sestra i ja čestitamo Božić u ponoć. Znao sam da mi je majka uslišila želju i kupila mi knjige. Nije mi bilo bitno uopće koje su, bilo mi je drago što je s iskrenom radošću kupila ono što sam najviše volio, jer u tome periodu sam gutao knjige kao lud, sve što je bilo tiskano me je zanimalo. Gutao sam sve od dječjih romana tipa Pet prijatelja do enciklopedijskih članaka (što će mi se sve dvostruko i više isplatiti u gimnaziji). Da, bio sam sretan. Ne znači da mi je daljnji život nakon toga bio samo muka i patnja, bilo je naravno lijepih i sretnih trenutaka, ali taj Božić mi je ostao u sjećanju kao vrijeme kada sam posljednji put bio sretan kao dijete. Sve do danas. Danas sam se u tramvaju kada sam se vraćao kući uhvatio kako se smiješim i veselim tvom povratku. Odjednom mi se sve tako poklopilo, NOFX su mi veselo pjevušili u uho kako su sretni što je ponedjeljak, proveo sam jednu ugodnu večer s prijateljima, a onda mi je samo Tvoj osmijeh iskočio pred očima i uzbuđenje je u meni poraslo kao u kakvom dječačiću kada mu otac obeća da će sutra na pecanju prvi put držati svoj vlastiti štap... Pomislio sam kako ću Te u sutra u ovo vrijeme držati u svom naručju i šaptati Ti koliko mi značiš, govoriti sve ono što sam Ti rekao već milijune puta, ali nikada nije naodmet ponoviti tako da uvijek budeš svjesna toga. Poželio sam skočiti na noge, zapjevati s NOFX-om iz sveg glasa, Thank God it's Monday, skakati i pogati u tramvaju kao luđak sam sa sobom, ali umjesto toga sam se samo još više okrenuo ka prozoru i razvukao usta u najiskreniji osmijeh od toga Božića. I sada sam shvatio svoju zabludu. Prvu put nakon tog Božića bio sam tako sretan jednog drugog dana. Onog dana kada sam prvi puta prilijepio svoje usne za Tvoje i od tada su Ti trenutci sreće sve češći. Hvala Ti. Hvala Ti što postojiš, što si ono što jesi, što si ono što volim, što si ono što jedino želim. Svakog dana zahvaljujem Bogu što mi je dao toliko sreće da upoznam nekog tako divnog poput Tebe. Zahvaljujem što sam napokon upoznao nekog tko će nakon svih godina nesreće i usamljenosti stati uz mene i stajati sa mnom dok zajedno lijemo krv dok dušmani nasrću svom silinom, ti si moja zidina koja će me braniti od sveg zla, moj štit koji će otjerati sve demone samoće i ogorčenosti dok god me voliš. A onog dana kada padnu moje zidine, past ću i ja iscrpljen i usnut ću vječni san sretan što sam imao Tebe. I will follow you... Lay down my life... I will die for you... This very night... Volim Te. |
12.07.2006., srijeda
A Key For Sadness
 I locked myself in a box cause I wanna, I put myself in a coffin cause I'm gonna be yours! I cut my hand to see blood on the floor now, To see it dripping in a puddle next to your core... Come with me, Together we'll commit suicide! I keep cutting myself cause I like to, Stretching the pain across my face so you can see the truth... I keep myself away from you cause I love to, I keep a distance to be sure I am not gonna be hurt! Illusions, Participate in idea of suicide Sarcasm in your black eyes Irony in your black eyes Cruelty in your black eyes Key for sadness in my eyes You are not a part of my life! You won't take part in my suicide! |
18.06.2006., nedjelja
...And Bury Yourself In It!
 Mothers are standing on the platforms, Saying goodbye to their sons, They are going of to war… The flags are waving on the slight wind, All the young man frightened, Fear can be sensed in the air... Oh, mother look at me now! Proud in my shiny uniform, All demises seem so far, Flags present all what we're fighting for... Soldiers on the windows, Women with small children, Courage on the billboards, We will travel to our end... Oh no I'm going to war, And I don't want to die All the glory and the medals, seem so pointless now Fighting in the muddy trenches, Struggle to save my life, to save my life Kill, soldier, kill for your land, And freedom you'll never taste Hours are not your master, Death is smiling in my face Griping riffle with my cold hand, Killing to survive, it's your life or mine, Your life or mine... I will fight no more! Fuck you mister president! We will give you revolution, To clean our bloody hands Now go and dig your own hole, Dig your own hole, dig your own hole And bury yourself in it! |
24.05.2006., srijeda
Snijeg u mojoj ruci
 I had watched the snow all day. Falling. It never lets up. All day falling. I lifted my voice and wept out loud, "So this is life?" (MY DYING BRIDE – Snow In My Hand) Zima. Noć, nemirna, uplašena razularenog vjetra koji divlja bespoštedno gradskim ulicama i udara u pročelja zgrada poput osvajača koji lupa u ponoć na gradske bedeme zahtijevajući predaju. Ledeni vjetar uvlači se u kosti posljednjih prolaznika koji žure s posljednjeg dnevnog tramvaja u zagrljaj toploga doma. Nježne pahuljice snijega lepršaju na krilima vjetra koji ih poput bijesnog i zapjenjenog konja nosi daleko u nepoznat kraj, nepoznate dubine. Prozorsko staklo zamagljeno je od mojeg daha. Crtam, a moj pogled se zalijepio za pahuljice, bijedne bijele krpice koje tako veličanstveno padaju u ruke zlog vjetra. Moji dani su prošli.... Kao dijete, svake sam se zime veselio, s nestrpljenjem iščekivao prvi snijeg, zimske radosti i ozebline uzrokovane borbom grudama snijega s drugovima. Ali, sada je sve gotovo... Nemam više snage za borbu u ovome svijetu.... Okrećem se ponovno prema prizoru vani. Gledam, a ne vidim... Slušam, ali ne čujem... Borim se s olujom snažnijom i žešćom od one na ulicama poda mnome. Vani se mećava naoko smirila, poput privremenog prekida vatre na prvim linijama fronte, kada vlada ona napetost i svi čekaju tko će ispaliti prvi metak. Najednom sve podivlja, unoseći svoju rušilačku snagu u tu apokaliptičnu noć, kršeći mir, smijući mu se u lice, vrišteći od smijeha, poput agresora koji izaziva mirovne snage napadajući civile. Prokleti vjetar! Gole ruke drveća pružale su se prema nebu vapeći za spasenjem od mračnih sila proklete noći. Otvorio sam prozor, a u sobu prodre hladnoća, nimalo različita od one koja je već vladala u njoj, toj bijednoj sobici, samotnoj i očajnoj kao i ja sam. Drhtavim rukama pokušavam pripaliti cigaretu, no ruke su mi previše nemirne, sukladne onome kaosu vani. Najzad mi uspijeva i vani opet zavlada zatišje. Odjednom mi sine, sve se preokrene i postane kristalno jasno. Vjetar je spas, on ih uzdiže, pa makar i nakratko, daje im nadu i mogućnost, odražava ih na životu... Tko je moj vjetar? Tko mene spašava od vrtoglavog pada u nepoznate dubine, tko mene, makar i nakratko pokušava spasiti od otapanja pod proljetnim suncem životne jeseni? Gledao sam kako snijeg pada. Cijeli dan. Pada. Nikad se ne uzdiže. Podigao sam glas i pogledao razočarano u nebo:“Zar je to život?“ |
18.04.2006., utorak
...it's what I tell myself to sleep when I dream myself awake...
Preporuka: At The Drive-In: Napolean Solo, pjesma je inspiracija za post, pa ju poslušajte dok čitate... Krov gustih tamnozelenih krošanja nadvio se nad nama poput slavoluka, dok smo ležali mirno na mekoj mahovini, tek još pomalo vlažnoj od jutarnje rose. Ljetni povjetarac nježno je ljuljao grane, (...this is forever...) promatrali smo kroz slojeve lišća kako se bjeličasti oblaci poput golemih komada šećerne vune vuku po svijetloplavom nebu čistom od jučerašnje kiše. Tišina šumarka, isprekidana tek rijetkim cvrkutom ptica, uzbuđivala je dušu, a šum izvora u blizini, nadopunjavao je tu tišinu nekom silinom prirode koja je omogućivala veličanstvenost ovakvog predvečerja.(...this is forever...). Nakratko smo razmijenili poglede, tvoje oči bile su jedino u okolini modrije i dublje od neba, nasmiješili smo se jedan drugome čvršće stisnuli ruke ispreplićući prste i nastavili gledati u nebo(...this you know, this you know, this is forever...). Mekani bijeli oblaci putovali su sporo sa zapada prema istoku slijedeći neku svoju praiskonsku rutu povezanu s poljima visokog i niskog tlaka, predvidivu i dosadnu, a opet uvijek novu s uvijek novim kišnim kapima koje će napojiti žednu, prašnu zemlju (...it's cause this is forever...)... Odjednom šuma potamni i posta sva nekako prijeteća, a bahati vjetar je sve žešće i žešće divljao među grana prosipajući zeleno lišće po zemlji... Stisak tvoje ruke nekako je oslabio i postao mlak poput zaboravljene šalice čaja, onako gadljiv i ljigav poput mrtve ribe u ruci ostarjelog ribiča... Svrnuo sam pogled prema tebi i s užasom shvatio da tvoj lik polako blijedi kao svijetlost šibice u podzemnom hodniku i nestaješ naočigled, a ja sam bespomoćan, beskrajno beskoristan, it's cause this is forever... Prve kapi kiše glasno su zabubnjale po lišću, a vjetar je mahnitao kao osvajač među bespomoćnim seljanima urličući u krošnjama barbarski, kao da zna da je došlo kratko vrijeme njegove strahovlade kada će pustošiti i sijati jezu, osjećao sam kako mi te otima i mrzio sam sebe zbog bespomoćnosti, ne!, this is forever... Uskoro je zavladala potpuna tama, čuo se samo zli huk vjetra, udaranje teških kapi o zemlju i žubor potoka koji kao da se veselio pojačanju kojim će nadjačati i proširiti svoj teritorij na okolnu zemlju. Stajao sam sasvim sam i mokar do kože usred tog neprijateljskog područja okružen nedokučivim silama, razočaran, premda sam znao da ćeš nestati kada bude teško, osuđen sam na propast u samoći, ostavljen na milost i nemilost tami koja će uzeti svoje, jer je tako uvijek bilo i uvijek će biti, it's cause this is forever ! Vrisnuo sam snažno, prkoseći mraku koji me polako stiskao svojim dugačkim ljepljivim prstima, otimajući se uzaludno, kao i mnogi prije mene, it's cause this is forever, a vjetra je urlao od smijeha, obijesno trgajući grane bijedno drveća, koje se oduvijek stoji tako bijedno i bespomoćno, na milosti i nemilosti provalama bijesa nekih nedokučivih sila. Vrištao sam tvoje ime glasno, a ustrašeni glas odbijao se u tami, sokoleći vjetar da još jače podivlja, znao je da sam na izmaku snaga; da mi šamarajući me, podrugljivo šapće na uho, yes, this is forever, a zatim da odjuri natrag u krošnje poigravajući se s bijedom poput mene... Suosjećao sam se s drvećem koje je u svojoj patnji samo tiho hučalo this is forever, this is forever, mireći se u svojoj patničkoj egzistenciji sa sudbinom koju su im nametnule sile prirode, nejasno nikome osim onome tko je praiskonski, a on je ionako prestar da se bavi tričarijama, kao što su bijednici poput nas. Izvirila si nekako blijeda iza tamnog drveta, čija vlažna kora se ljeskala na mjesečini, doviknula mi „This is forever“, pružajući mi ruku i lažnu nadu prije kraja, osjećajući valjda grižnju savjesti što si prekršila zakletvu koja je glasila jednostavno this is forever, osjećajući sramotu jer nisi mogla izvršiti nešto tako jednostavno, već si poput najgore kukavice pobjegla, krijući se u prljavštini svoje izdaje. Nisam te mogao optuživati, ionako sam znao da je tako moralo biti i da neće agonija još dugo trajati, mogao sam potražiti spas u svjetlu tvoje siluete, ali ti nisam htio pružiti zadovoljstvo sklapajući pakt sramote u kojem bi se sveta zakletva pretvorila u robijašku kuglu i žigosala me tamnim slovima this is forever. Podigao sam ruku kao posljednji znak slobode i prkosa, stišćući čvrsto šaku i urlao svete riječi this is forever, znajući, eto, da će kraj, ali da mogu ponosno past umoran, jer sam se pošteno borio do zadnjeg daha, usprkos neminovnom zovu this is forever, usprkos nepobjedivoj vječnosti, koja se polako umara od te svoje himne this is forever, želeći da konačno maloumnici poput mene shvate da nema smisla boriti se... Klonuo sam u tvoje izdajničko naručje i zadnjim dahom prošaptao prezirivo: „If you can't get the best of us now....“ |
03.04.2006., ponedjeljak
Jutarnja utjeha lažima
 Sve izgleda prljavo nakon ružne noći, čak je i nebo okaljano našim grijesima. Sve odlazi k vragu, onako, po malo, i lutam uličicama besciljno dok se razdanjuje shvaćajući na primjerima starih ratnih filmova ironiju života. Znam da ćeš ti shvatit iskrenost sad kad nema nikoga.... Kao kad se u Najdužem danu u duši američkog vojnika probudi ona kurvinska nada, jer je na njegov znak „cvrčka“ odgovorio taj isti znak, da bi zatim izašao neoprezno iza zida kuće i našao se oči u oči s onim što je cijelu noć izbjegavao... Njemački vojnik mu je ispalio metak u prsa, on je klonuo na pod, a kamera, pokazujući krupnim planom repetiranje Nijemčeve puške koja proizvodi isti zvuk kao i onaj Amerikančev „cvrčak“, dokazuje ironiju života na tako ljudski način... Vrtim se u krug, kao pas koji pokušava uhvatiti svoj rep i ne mogu nikako ukrotiti misli koje mi divljaju u glavi... Kuće bez fasade, pomiješane s najmodernijim zgradama smjenjivali su se u tom čudnom kolažu ranojutarnje svjetlosti i susreta ruralnog i urbanog u samom centru grada, a u središtu tog malog jednostavnog labirinta nalazilo neko skladište ili staro industrijsko postrojenje, onakvo kakvo može pružiti onaj osjećaj tajanstvenosti i uzbuđenja, poput stare i zaboravljene željezničke pruge... Zastao sam , naslonio se na ogradu i stao promatrati prastare kamione okrenute na bok, poput nekih davno izumrlih mastodona, mrlje od ulja i nafte na ispucalom asfaltu, pokoje poluuvelo drvo kako se sažaljivo naginje nad starim automobilskim gumama. Par tračnica započinjao je kod ogromne kapije, zatim se polako gubio u travi, nekoć su njima male ranžirne lokomotive dovozile robu ili sirovine za postrojenje... Miris industrije pomiješao se s mirisom orošene trave i ranojutarnjom proljetnom vlagom, dajući trenutku vječnost i zanesenost nakon duboko omamljene noći... Gledajući kroz tu ogradu, vidio sam jedan potpuno drugi i daleki svijet, kakav je postojao samo u glavama zanesenjaka i utopista... Sirena je zatulila točno u osam pozivajući radnike na rad. Odjednom se cijelo dvorište trgnulo iz one jutarnje letargije i užurbano počelo obavljati svoje radne zadatke. Vozači su požurili prema kamionima znajući da ih čeka dug dan i puno kilometara koje moraju preći da bi zaradili svoj kruh. Mehaničari su uzimali alat u ruke, kopajući nešto po kojekakvim motorima, maljaući ruke industrijskim uljem i kolomazom. Svi su odjednom se zadubili u svoj posao, tu i tamo se po garažama čuo kakav prigušeni razgovor ili neodređeno zviždukanje, pokoji zveket metalnog alata ili udaraca čekićem po nekoj osovini. Jedino je portir sjedio lijeno u svojoj kućici, drijemajući naslonjen na petrolejsku grijalicu, ne mareći puno za okolnu vrevu, a sudrug u zabušavanju mu je bila crno-bijela mačka koja je sav taj metež promatrala s visine, lijeno žmirkajući skuuturena na betonskom stupu ograde. Prenuo me automobil koji je projurio pored mene, budeći me iz maštarije, nakon koje mi je dvorište izgledalo još više otužno nego ranije. Davno umrli farovi kamiona gledali su me kao da traže spas od ružne sudbine nekog scrapyarda. Nakon probdijene i ružne noći, došlo mi je da klekne na prašnu i suhu zemlju prošaranu tek pokojom vlati trave i jecam iskreno i neutješno sve dok me umor ne savlada i ne utonem u svijet u kojemu će radnici i dalje jutrom ići radosni na posao, u kojemu će vladati neka pravda i u kojemu ćeš ti biti pored mene da mi staviš ruke oko vrata i kažeš da će sve biti na koncu u redu i da samo sklopim oči i prepustim se snu.... Umjesto toga, okrenuo sam se, zapalio cigaretu, pognuo glavu i odšetao polako prema mjestu na kojemu nikako neće bit utjehe.. |